Pismo  "prijatelju"

Pismo "prijatelju"

Piše: Sedin Popara, uposlenik JU ZHMP KS

PRIJATELJU MOJ!

Ne znaš ti o hitnoj pomoći ništa...

Ne znaš, jer toliko snage, hrabrosti, znanja, profesionalnosti i empatije, teško je pojmiti da se može naći na jednom mjestu, u ljudima koji su na prvi pogled naprosto obični... Ali, prijatelju moj, oni su sve, samo ne obični.

Nisi ih, prijatelju moj, vidio kada oživljavaju sedmogodišnjeg dječaka. Njih troje u timu, a rade kao jedan. Nadvijenih glava nad beživotnim tijelom dok se reanimacioni postupci  smjenjuju jedan za drugim, a stanu tek na sekundu kako bi posušili nježna prsa svog mezimčeta natopljena njihovim suzama.

Nisi ih, prijatelju moj, vidio kada svojim spretnim rukicama obgrle neznanu staricu pitajući je "Gdje te, majka, boli!?". Nisi ih vidio ni kada su istim tim rukicama kopali šljunak kako bi što prije došli do brata i sestre, nadajući se da za njih još uvijek ima nade.

Nisi, prijatelju moj, vidio ni suzu u oku tih "običnih ljudi" kada su pored majke, oživljavali bebu tešku 850 grama jer je rođena u šestom mjesecu trudnoće. Nisu ni provjeravali puls, kroz njena prozirna prsa vidjelo se srce koje je po prvi put počelo kucati. Svojim su ga prstima dotaknuli, pomilovali...

Nisi ih vidio ni kada su ljubili trogodišnju djevojčicu koja je dozivala svoju majku. Jedno je grli i čuva, drugo dvoje oživljava njenu majku. Bili su sami, jer su ostali spokojno spavali.

Nisi ih, prijatelju moj,  vidio ni kada su spašavali ruku petogodišnje djevojčice. Ruku, koja je ostala zaglavljena ispod lifta tražeći svoju loptu. "Čiko, hoće li mi ostati ruka?", riječi su koje im i danas odzvanjaju u ušima....

Nisi ih, prijatelju moj, vidio kada su na međunarodnom takmičenju hitne medicinske pomoći u Zagrebu, njihova dva tima podigla u vis zlatni i srebreni pehar. Organizator im se izvinio jer nemaju dva zlatna pehara.

Bilo bi dobro da si vidio, ali eto nisi, kada u 4 sata ujutru, u stanu pacijentice lože vatru u njenom šporetu dok "smiruju" njeno srce koje udara preko 200 u minuti. Srce su smirili, a nju ostavili uz jutarnju kafu u toplom stanu. Da, oni su joj i kafu napravili. Znaju oni i supu napraviti, ostaviti i koji dinar za svog pacijenta, ali to nisi ni mogao vidjeti, jer takve stvari kriju i sami od sebe. 

Prošlo je više od 20 godina, ali se odlično sjećam i prve, na terenu uspješno izvedene, endotrahealne intubacije. To ti je, prijatelju moj, ona cijev koju uvedeš prema plućima pacijenta kako bi ga mogao priključiti na respirator, jer ne može da diše. Taj zahvat rade anesteziolozi, a na ulici, jedino mi. Od siline pritiska užeta na kojem je visila, "brazda" na vratu te mlade djevojke  uveliko je otežavala zahvat. Uradio sam iz prve, jer nas uče da budemo najbolji. Uz njenu oproštajnu poruku, čijeg se sadržaja i danas tačno sjećam, stajala je i pozamašna suma američkih novčanica. Zbog težine samog prizora, ostali smo sami u stanu pa smo novac, nakon reanimacije, a prije odlaska za bolnicu, predali policiji. Iznosa se ne sjećam, ali se odlično sjećam svih ostalih detalja, jer sam zbog uspješnosti intervencije dobio JAVNU POHVALU od svog šefa. Da si me tada, prijatelju moj, mogao vidjeti...

Nisi ih vidio ni kako vješto pomažu svojoj braći policajcima u hvatanju "osumnjičenog" jer mu treba pomoći, niti, kako razvlače vatrogasno crijevo sa svojim vatrogascima. Požar je, a do pacijenta se mora doći. Nisi ih vidio ni kada svi zajedno iznose pacijenta. Sve različiti amblemi, a misija ista.

Znali su oni, prijatelju moj, otići na intervenciju sa svojim kardiomobilom, a vratiti se helikopterom. Oni su uvijek uz svog pacijenta. Ne može se to naučiti, to se jednostavno rađa.

Imaju oni, prijatelju moj, i slobodnog vremena, ali njega najčešće provedu u svojim treninzima i edukaciji svojih kolega iz Sarajeva, Banja Luke, Brčkog, Kiseljaka, Travnika, Tešnja, Maglaja... čitava je Bosna kod njih i svi se vole i svi ih vole... Izvini, gotovo svi..

Nisi, prijatelju moj, vidio ni njihove brojne prijave i molbe za odlazak u Novi Pazar kako bi pomogli svojim neznanim kolegama i njihovim pacijentima. Bili su oni i u "crvenoj zoni" druge zemlje, pa kako, prijatelju moj, možes reći da su ostavili svoju zemlju, svoj narod i svoje pacijente !?

Čuo si, prijatelju moj, da ih u znak zahvalnosti, inspekcije stalno obilaze, ali nisi čuo da su ih i ti isti inspektori vrlo brzo zavoljeli. Vjerovatno si čuo, da se i supervizori javnog konkursa za prijem radnika, otimaju za našu kuću. Svidjela im se naša iskrenost, dobronamjernost, profesionalnost. Svidjelo im se ono što jesmo...

I svima smo se svidjeli i svi nas vole, samo, prijatelju moj, ti se još uvijek kriješ, lutaš i bježiš. Neće tvoja "stolica" izgubiti na vrijednosti ako javno obznaniš to što tvoja prsa tišti. Drage su te stolice, ali znaj, prijatelju moj, da je nama puno draža naša uniforma, naš amblem i naši pacijenti. 

I ne znaš, prijatelju moj, koliko životnih priča i sudbina kriju naša prsa! Nisi nikada obuo naše cipele, a zapalo te je da nam sudiš. Neka, treba i to neko. Samo te molim, kada nam naredni put budeš sudio, sjeti se ovih riječih i nemoj ostati "suzdržan" na njih.

I znaj, prijatelju moj: “Svak' je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.”!