Ljekar kojem su medicina i pacijenti bili na prvom mjestu

Ljekar kojem su medicina i pacijenti bili na prvom mjestu

preuzeto sa: stav.ba

Prvih osam mjeseci korone u 2020. doktor Jamakosmanović proveo je u Sarajevu, gdje se brinuo o tetki Kiri, koja ima 92 godine. Nekako su u isto vrijeme dobili koronu. Uspio je izliječiti tetku Kiru, koja je od njega bila starija dvadesetak godina, a potom je, po vlastitoj želji, hospitaliziran u Respiratornom centru UKC u Tuzli. O dr. Jamakosmanoviću njegova tetka Kira je kazala: “Moj sestrić dr. Sead je nesebično brinuo o meni i uspio me izliječiti. Takav čovjek, s takvom dobrotom više se ne rađa. On je moj sestrić. Majka mu je bila teško bolesna. On se brinuo o njoj, hranio je, oblačio, kupao.  Jednom mi je rekao: ‘Tetka, ti si zaslužna što sam ja doktor. Da tebe nije bilo, ja ne bih bio doktor. O svakom je više brinuo nego o sebi. I dok je ležao u bolnici, očitavao je snimke pluća bolesnicima iz svoje sobe.”

BAJRO PERVA

Često sebi postavim pitanje da li sam dovoljno poznavao ljude s kojima sam radio, družio se, pio kahvu. Tek kad su neki od njih preselili u Vječnost, bio sam svjestan opore činjenice da nisam znao za mnoge njihove vrline i dobra djela koja su (u)činili. Istina, oni svoj insanijet nisu potvrđivali hajratima zato da bi time talambasali, nego što su u dobročinstvu vidjeli nešto što je njihova osobenost i ovosvjetovna misija. Jedan od takvih insana bio je i rahmetli dr. Sead Sejo Jamakosmanović, koji je prije pola godine preselio.

 

Prije nego što predstavim životne vrline doktora Jamakosmanoića za koje niko osim njegove porodice nije znao, naše cijenjene čitaoce podsjetit ću na njegove osnovne biografske podatke. Rođen je 1949. godine u Sarajevu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.Prvu ljekarsku misiju imao je u Gradačcu. U gradu Husein-bega Gradaščevića, Zmaja od Bosne, upoznao je životnu saputnicu Zumretu Djedović, kćerku poznatog imama Muharema ef. Djedovića, oženio se i ostao desetak godina. Godine 1993. s porodicom seli u Tuzlu. Od 1996. do 1998. godine bio je guverner Tuzlanskog kantona. U JZU UKC Tuzla počeo je raditi 1998. godine kao specijalista pneumoftiziologije na Klinici za plućne bolesti. Za direktora ove klinike izabran je 2009. godine i na toj funkciji bio je do odlaska u penziju 2014. godine. Obavljao je i funkciju predsjednika Crvenog križa TK i člana Odbora u Crvenom križu FBiH. Jedan je od osnivača Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Također je bio i član Sabora  Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Za svoj rad dobio je veliki broj pohvala, nagrada i odlikovanja. Znajući njegove ljekarske i ljudske kvalitete, po penzioniranju menadžment Plave poliklinike angažirao ga je da svojim bogatim višedecenijskim iskustvom pomaže pacijentima, a posebno onima, kad je nastupila pandemija, koji su bolovali od virusa korona. Liječeći brojne pacijente oboljele od korone, i sam biva zaražen i, zbog teške kliničke slike izazvane infekcijom od strane virusa, biva hospitaliziran u UKC Tuzla u Slavinovićima. Nažalost, nije uspio u posljednjoj ovodunjalučkoj borbi. Smrt je, Allahovom voljom, bila neumitna. Klanjane su mu dvije dženaze. Prva pred Prinčevom džamijom u Tuzli, koju je predvodio tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović, a druga na mezarju kod Alipašine džamije, gdje je i ukopano njegovo tijelo, koju je kao imam klanjao reisul-ulema Husein ef. Kavazović.

Prvih osam mjeseci korone u 2020. doktor Jamakosmanović proveo je u Sarajevu, gdje se brinuo o tetki Kiri, koja ima 92 godine. Nekako su u isto vrijeme dobili koronu. Uspio je izliječiti tetku Kiru, koja je od njega bila starija dvadesetak godina, a potom je, po vlastitoj želji, hospitaliziran u Respiratornom centru UKC u Tuzli. O svom sestriću Kira će reći: “Moj sestrić dr. Sead je nesebično brinuo o meni i uspio me izliječiti. Takav čovjek, s takvom dobrotom više se ne rađa. On je moj sestrić. Majka mu je bila teško bolesna. On se brinuo o njoj, hranio je, oblačio, kupao.  Jednom mi je rekao: ‘Tetka, ti si zaslužna što sam ja doktor. Da tebe nije bilo, ja ne bih bio doktor. O svakom je više brinuo nego o sebi. I dok je ležao u bolnici, očitavao je snimke pluća bolesnicima iz svoje sobe.”


 

Na Kirine riječi nadovezala se Seadova supruga Zumreta: “Kad smo se rahmetli Sejo i ja trebali vjenčati, na vjenčanje smo pozvali i rahmetli prof. dr. Zaima Filipovića. On je bio kućni prijatelj Sejinih roditelja. Međutim, bolest ga je spriječila da taj dan bude s nama. Kad je ozdravio, Sejo i ja smo otišli kod njega da bi on upoznao mene. Tada meni professor Filipović kaže: ‘Mlada, znaš li ti ko je bila tvoja svekrva, čuvena Hasna Jamakosmanović?! Sarajevo nije imalo takve hanume niti će je ikada imati. To je bila hanuma koja je za istim hastalom servirala kahvu profesoru dr. Zaimu Filipoviću i Bahri Romkinji, komšinici sa sarajevske Gorice. Nikad nije pravila razliku među ljudima. Ona je svako stvorenje Božije jednako tretirala i poštovala. Takvu nećeš više naći u Sarajevu.’ Sebebom profesora Zaima, moj Sejo je upisao i završio Medicinski fakultet.

Svi u njegovoj porodici, izuzev majke Hasne, koja je završila medresu, bili su gimnazijalci. On je odlučio da upiše mašinbravarski zanat. Roditelji su mu branili, a on je ipak završio zanat I, da bi im ispunio želju, kradom je, vanredno, upisao i završio gimnaziju. Potom se zaposlio u Fabrici duhana, u kojoj je radio sedam godina, do 25. godine života. veoma je volio knjigu. Nisam vidjela insana da voli i čita knjige kao moj rahmetli Sejo. Nikad nije besposlen sjedio. Ako nije bio na poslu i ako nešto nije radio, onda bi čitao knjigu. Budući da je profesor Filipović bio njihov kućni prijatelj, primijetio je Sejinu veliku ljubav prema knjizi. Potom ga je nagovorio da upiše medicine. Majka mu Hasna je to jedva dočekala i, pošto je bila prilično bolesna, rekla mu je: ‘Ako hoćeš da ja na Ahiretu budem mirna, upiši medicinu. To je i moja želja.’ Tri njegove tetke radile su na Medicinskom fakultetu.”

Seadova želja bila je da mu jedno od djece završi medicinu i nastavi njegovim stopama. Kćerka Hasna, koja nosi ime njegove majke, danas je student  medicine. I sin Jusuf je oženio doktoricu iz sarajevske porodice Čolić.

Zumreta je nastavila svoju priču. “Godine 1995, na dan pada Srebrenice, Sejo mi je došao u dva sata. Sjeo je na trosjed i zaplakao. Tada mi je rekao:  ‘Moja Zumreta, srce me boli otkad sam vidio srebreničku djecu kako gore od vrućine na aerodromu na Dubravama.’ Tješim ga riječima: 'Šta možeš, moj Sejo', a onda će on meni: ‘Da li bi mi ispunila jednu želju, da ja s Dubrava dovedem jednu porodicu s djecom, da ih spasimo?’ Ja ću njemu: 'Dragi Sejo, ja sam u osmom mjesecu trudnoće, ne mogu sebi supu napraviti, a kamoli da kuham. Vidiš, moja rodica Aida Hadžihafizbegović donosi hranu da jedem. Ko će hizmetiti, kuhati, čistiti?'

On će na to: ‘Molim te, ispuni mi želju, a ja ću sve to raditi. Ti samo lezi. Svu brigu ja preuzimam na sebe. I moj je babo 1945. godine doveo i spasio dvoje siročadi iz Rogatice. Još nisu ni imali svoje djece. Tek su godinu dana bili u braku. Dvojica braće kod njih su ostali niz godina. Jednom je dječaku  bilo šest, a drugom četiri godine. Četnici su im ubili oba roditelja. Zvali su se Ćazim i Ćamil. Kasnije su smješteni  bili u domu za ratnu siročad. Iškolovali su se i bili pravnici. Moj otac je mojoj majci doveo dvoje siročadi pa te molim da i ja pomognem jednu prognanu porodicu.’ 'Hajde', rekoh. On je sutradan rano otišao na aerodrom i doveo majku s troje djece, od četiri i po, tri i po i  pola godine starosti. Dođe žena sva iscrpljena, što kažu, kost i koža, a na najmlađoj curici samo pelena. Rekao mi je da uključim bojler i on je djecu okupao i nahranio. Žena iz Srebrenice je bila bolesnih bubrega i, dok bi zadajala dijete, padni bi u nesvijest. Kasnije im je našao smještaj u Lukavcu. Ta žena je vrijedna i napravila je kuću i dobro odgojila svoje kćerke. Djeca su se iškolovala. Najstarija Ismeta završila je medresu. Kasnije je studirala pravo i udala se u Banoviće.”


Sejo je po prelasku iz Gradačca u Tuzlu  dva dana u sedmici nastavio raditi i u gradačačkom Domu zdravlja kao pulmolog. Supruga mu nije znala da on za to prima plaću. On je tu plaću davao njenim roditeljima koji su se tek bili vratili u Gradačac. Rekao im je da to ne govore Zumreti. To je trajalo godinama. Jednom im je rekao: “Djede i nane, dok sam ja živ, vama ništa neće faliti.”

Za dobar broj svojih siromašnih pacijenata plaćao je participaciju kako bi mogli biti otpušteni iz bolnice.

Jednom prilikom Zumreta ga je zamolila da joj kupi novu mašinu za suđe, a on joj je odgovorio da može pod uvjetom da takvu mašinu prvo kupe njenoj majci jer je ona starija i samim tim preča za takvo što. Njeni su ga roditelji doživljavali kao svoje dijete. Kod njih je imao prednost ispred svih njih.

Nek je vječni rahmet njegovoj plemenitoj duši!