(De)hidracija tokom ramazanskog posta

(De)hidracija tokom ramazanskog posta

Piše: studentica medicine, Hatidža Lužić

 

Tokom mjeseca Ramazana postači veći dio jednog dana provedu u sustezanju od jela i pića.

Sam post, sa zdravstvenog aspekta, donosi mnogo benefita kada je u pitanju balans očuvanja zdravlja, kao i prevenciji mnogih oboljenja.

Tokom dana, od zore pa do zalaska sunca, postači ne unose, pored hrane, ni tečnost.

Voda kao materija, predstavlja osnovu održavanja ljudskog organizma.

Za očuvanje homeostaze, nužno je održavanje stalnog volumena i sastava tjelesnih tekućina u organizmu čovjeka, iz razloga što postoji konstantna izmjena tečnosti sa vanjskim okolišem.

Oko 60-70% tjelesne mase odraslog čovjeka čini voda, koja ima višestruku ulogu: sudjeluje u razgradnji i apsorpciji hrane, olakšava probavu, oslobađa organizam od štetnih tvari, reguliše tjelesnu temperaturu, služi kao zaštita organa i tijela (zglobova, oka), održava kožu zdravom.

Volumen tečnosti u organizmu reguliše koža i bubrezi. Balans unesene vode ovisi o količini unesene vode (hrana i piće), proizvodnji (metabolička voda), kao i izlučivanju putem mokraće, fecesa, znojenja, isparavanja kod disanja.

Količina vode koju je potrebno unijeti u organizam zavisi od tjelesne mase čovjeka, njegove dobi, kao i tjelesne aktivnosti. 

Organizam čovjeka sadrži oko 42 L vode, što čini oko 60% ukupne tjelesne mase.

U ljudskom organizmu se svakodnevno, fiziološki dešava neosjetno  gubljenje vode iz tijela.

Neki se oblici gubljenja vode ne mogu tačno nadzirati.

Voda se neprestano gubi isparavanjem iz dišnih puteva ili difuzijom kroz kožu, što u normalnim uvjetima dnevno iznosi oko 700 ml. 

Količina vode koja se izgubi znojenjem jako je promjenjljiva jer ovisi o tjelesnoj aktivnosti i temperaturi okoline. Normalan gubitak vode ovim putem iznosi oko 100 mL.

Nomalno se u toku dana stolicom izgubi oko 100 mL tečnosti. 

Preostali dio vode koji se gubi iz tijela izlučuje se mokraćom putem bubrega.

Najvažniji mehanizam kojim tijelo održava ravnotežu između unosa i izlučivanja vode i elektrolita je zapravo nadzor nad izlučivanjem istih iz bubrega.

Prirodno je da tijelo čovjeka ne može čuvati vodu, pa bubrezi čuvaju više vode smanjenjem količine izgubljene u urinu.  

Međutim, osobe sa smanjenim unosom tečnosti u organizam ponekad mogu da osjete bol u podrčju bubrega, koja nastaje zbog samnjenog unosa tečnosti, pa bubrezi imaju smanjenu funkciju rada i izazivaju bolnost.

Tokom mjeseca Ramazana, u nedostatku bilo kakvog unosa hrane ili tečnosti tokom dnevnih sati mjeseac Ramazana, dolazi do povećanog gubitka vode tokom svako dana, iako se ovi gubici mogu nadoknaditi svake noći. Veliki nedostatak vode u tijelu će narušiti fizičke i kognitivne performanse. 

Za osobe koje se tokom posta odmaraju u umjerenom okruženju, gubitak vode koji se javlja  tokom dana iznosi iznosi oko 1% tjelesne mase do zalaska sunca. Mala je vjerovatnoća da će ovaj mali gubitak vode imati veliki negativan učinak na bilo koji aspekt ljudskog tijela. Međutim, veliki gubici vode u tijelu će se desiti po vrućem vremenu ili tokom fizičkih aktivnosti prilikom posta. 

Prilikom posta, tijelo dehidrira u toku dana, tako da u periodu u kojem se ne posti, potrebno je konzumirati hranu koja će hidrirati naše tijelo, i izbjegavati onu hranu koja dovodi do gubljenja vode iz tijela (slana hrana i dosoljavanje iste). Preporučuje se konzumiranje voća sa velikim procentom vode, kao što je bobičasto voće, pravljenje kompota bez šećera, zatim supe, čorbe. 

Također, preporučeno je smanjiti unos kafe u periodu od iftara do sehura, jer kafa ima tendenciju da dehidrira tijelo.

Najvažnijod svega je ne pretrpati se naglo velikom količinom hrane u jednom obroku. Zbog određenog perioda posta, tokom dana probavni sistem se uspavao, pa je jako važno pokrenuti ga na pravilan način.

Kada je u pitanju hidracija organizma preporučeno je u periodu od iftara do sehura uzimati što više tečnosti (1,5 do 2 l), ali da to konzumiranje bude više puta, u malim količinama. Izbjegavati korištenje tečnosti koja sadrži šećer, obzirom da šećer sam od sebe zahtjeva još veći unos vode. 

Vodu prilikom mrsenja treba piti u manjim količinama i polahko, a nakon jela  preporučeno je popiti pola od onog što će ugasiti žeđ, jer takav način je najbolji za probavu.

Iz saznanja o medicini Poslanika Muhammeda s.a.v.s. poznato je da je on vodu pio polahko, a ne naglo, što predstavlja još jedan bitan savjet za sve postače. Kada se voda pije naglo, ulazi zrak u želudac koji dodatno stvara bol u tom području, osjećaj nadutosti, onemogućava pokretljivost želuca što dodatno otežava probavu hrane.  Poslanik a.s. je pio vodu praveći tri preedaha, i izmežu svakog predaha disao bi van posude, a ne u posudu. Disanje u toku pijenja vode je opasno jer može ući u dušik i izazavati gušenje.